Iskra u Svetlosti

Kaže se da je Masonerija starija od Zlatnog runa i Rimskog Orla. Da, svakako jeste. Stara je onoliko koliko smo spremni da prihvatimo i da zagrebemo po kamenu koji obrađujemo, te dozvolimo da Svetlost obasja onu Iskru koja nas je stvorila. Masonerija predstavlja sve, nematerijalno i materijalno, život i uzvišenost, predstavlja nas i mi nju. Često sebi postavljamo pitanja koja se odnose na životnu filozofiju, pitanja kojima zadiremo u dubinu svoje duše i svesnosti, svesnosti i nesvesnosti, priznavanja i nepriznavanja. U ovom Radu demo nastojati da pronađemo pitanja koja se odnose na poimanje same integracije samospoznaje, važnosti duhovnog načina života prema poštovanju ezoterične Masonerije. Na osnovu napisanog u daljem tekstu, može se shvatiti da se mnogo toga odnosi na sjedinjenje sa našim višim Bidem što predstavlja i jedan od najvažnijih ciljeva ezoteričnog Masona. Masonerija kao filozofija ili kao religija, kako god da se razume i prihvata uz svu slobodu izbora, predstavlja samu srž jednostavnosti, nesebičnosti i jedinstva sa Velikim Arhitektom čija se poruka nalazi u nama, a koju treba da pronađemo kao izgubljenu Reč. Jednostavnije rečeno, mnogi odgovori se nalaze u nama samima, a ne oko nas i u teoriji. Učenja svakako mogu da pomognu do pronalaženja puta ka tome, ali je sve odavno zapisano u Iskri i jedino na taj način možemo dodi do odgovora, negirajudi sebe kako bismo se unapredili, Za tako nešto je potrebno mnogo više od samog čitanja knjiga. Potrebno je preispitivanje sebe i prevazilaženje onoga što nam stvara misiju nedostižnom. Upravo je to samospoznaja koja predstavlja prvi korak na putu ka Svetlosti, ka potpunoj smirenosti. Taj put, u svakom slučaju složen i pun prepreka daje nam zadatke koje smo ranije ved sami sebi odredili, nakon kojih dobijamo mogudnost da stvorimo vizije koje se nalaze iznad ovog vremena profanosti i materijalnosti, da zavirimo u sebe i otkrijemo svoju svrhu. Svaki kamen se, kako bi dobio oblik koji mu je određen, obrađuje polako, temeljno, sa puno truda i željom za savršenstvom koje nam je nedostižno. Iz tog razloga, svaki korak sami sebi treba da otežamo, jer jedino ukoliko smo dostojni znanja koje imamo, na slededem putu možemo očekivati ono nešto što de nas zbuniti, a samim tim i vratiti na onaj prvi korak i prvi udarac čekidem o kamen koji smo načinili. Upravo je to duhovni život kom treba da težimo, da ga želimo toliko snažno, ali ne i da budemo gladni istog. Filozofija, svaka na svoj način predstavlja umetničko stvaralaštvo, a naša je Kraljevska Umetnost. Ona je relativna i razume se individualno. Nekada zavisi od barijera koje se odnose na kulturno nasleđe, religijsko ubeđenje, geografsku pripadnost, na osnovu kojih ljudi često donose zaključke i žive u skladu sa principima i u univerzalnosti koju nisu stvorili, ved nasledili. U tome jeste sva srž devijacije uma i duha koju zadajemo nama samima. Veoma teško, ali i veoma važno je odupreti se tome, osloboditi duh u nama i pustiti da nas vodi tamo gde pripada, a i mi zajedno sa njim. Postavlja se pitanje, da li je mogude stvaranjem otkrivati, a zatim se i svesno suočiti sa nepoznatim, potisnutim i skrivenim aspektima svog višeg Bica? Odnosno, da li za umetnika otkrovenje može da bude aktivnost na osnovu koje de stidi do puta samospoznaje i samootkrivanja? Najlakši, ali svakako ne jedini, odgovor na ovo možemo pronadi u psihoanalizi koja nesvesno shvata kao jedan večni pokretač i nepresušan izvor stvaralaštva, ali i kao veoma duboku i univerzalnu prirodu čovekove aktivnosti i samog njegovog sveta i svega u njemu. Umetnik je u stanju da projektuje svoje psihološko bude kroz lično duhovno poimanje svega, a stvoreno delo je rezultat takve projekcije. Prema napisanom, ovaj postulat psihoanalize deluje kao veoma jednostavan, u praksi, pokušaj da svesno pristupi nesvesnom nailazi na slededa pitanja koja se mogu ogledati u navedenom: 1. Kojom metodom stvaranja se može zaronuti u nesvesno? 2. U kakvoj formi se sadržaji nesvesnog mogu ispoljiti? 3. Kako ih razumeti? Psihološke teorije nesvesnog umetniku koji stvari sagledava vizuelnim načinom deluju kao velika zagonetka i ne znače mu mnogo jer on to (nesvesno) doživljava putem čula vida. Upravo se tu pravi granica između duhovno ezoteričnog i teorijskog pristupa. Duhovnim načinom, sa težnjom za spoznajom i sjedinjenjem sa našim višim Bidem, osedamo više čulo našeg Sopstva i dajemo sebi priliku da razumemo, da osetimo. Tri glavna parametra duhovnog života prihvataju filozofiju da izgleda tako jednostavno, ali u stvari je potpuno kompleksno. Masonerija je takav način života, filozofija života koja prožima veličanstvenost ljudske duše, humanosti, prošlosti, bududnosti i večnosti. Vekovima, duhovna učenja su nam pokazala srce koja je izvor mudrosti, čiste istine, večnosti mira i bistre ljubavi. Tim srcem pratimo realnost i put kojim treba da idemo. Ali duhovno srce, svakako nije ograničeno lokacijom u telu, ved sa onim delom u kojem se nalaze svi zapisi koje treba da otkrijemo, dušom, Iskrom, Magijom. Duša predstavlja vezu sa osnovnim kvalitetima i dimenzijama naše istinske prirode, kao ograničenost i perfekciju našeg višeg Bida. Šta ako bismo mogli doživeti čitav život velike, otvorene vizije u kojoj se mnoge stvari mogu desiti i gde postoji prostor za sve, na mestu gde postoji potreba da se izabere, da se postave granice i barijere ili da se odupre svemu tome, gde problem ne predstavlja ništa i sve se samo dodaje na značaju i bogatstvu života? A otvorenost, široka perspektiva predstavljanja najprirodnijeg i najjednostavnijeg? Možda istinito, možda i nije, na prvi pogled izgleda nerealno, ali svako ima prirodnu sposobnost da iskusi život na ovaj način. Jedini uslov je da sagledamo način duhovnog života koji vodimo, ali ne samo figurativno, uz suptilne energetske centre koji se nalaze u centru, u sredini naših grudi i upravo time treba da vidimo i osedamo, a ne putem očiju i uma jer to mogu i profani. U nekim duhovnim tradicijama smo ohrabreni da pogledamo u duhovnost, ali šta to tačno znači? Suvišna je navika posmatranja duhovnosti kroz um koji ne kontrolišemo i razum koji možda i nije naš ved nasleđen, te barijere su upravo često naša iskrivljena slika o nama i našim vizijama. Teško je, a ne postaviti nekoliko pitanja sa kojim se susredemo kroz naš put samospoznaje i duhovnog razvoja. Šta je ono što neko očekuje od duhovnog života? Kako bi naši životi izgledali tada? Da li je mogude da postoji drugi svet ispred nas koji možemo da vidimo samo kroz duhovni život, a ne putem uma? Odgovor je jednostavan, da, naravno da postoji i predstavlja horizont nejasnode i svet koji de nam uz sve vede i vede znanje i lični razvoj postajati sve bliži i prihvatljiviji. Jer, duša zna gde pripada i kome ide, a jedini pravac za taj put jeste ukoliko u nama prepoznamo Solomonov Hram i putem veličanstvene Akacije potražimo Istinu. U onome što sledi, u našem daljem Radu, pozvani smo da istražimo ovu radikalno drugačiju perspektivu u odnosu na ono što nas okružuje u profanoj sredini i da saznamo da li smo dostojni Istine i kojim putem možemo do nje. To može biti radost i uzbuđenje koje nam pruža mogudnost da otkrijemo kako su toliko bogatstvo, čudo i lepota tako blizu i tako lako dostupni za nas, ali i da treba da naučimo da ne budemo sprečeni da od drveta ne vidimo šumu. Mogli bismo redi da treba da bude ovako: Svesni smo znanja Univerzuma.To je prostor u kom postojimo. Takođe ispada da sve što je zaista bitno u životu je u ovom prostoru svesnosti. Ovo je mesto gde postoji ljubav, mir, radost, saosedanje, mudrost, snaga i osedaj vrednosti. To su osobine naše istinske prirode koje smo nasledili. To su odlike realnosti. Sve što nam je ikada bilo potrebno, uključujudi i sve što treba da znamo, u prostranom prisustvu nalazi se ne ispred, ved iza naših očiju. Shvativši pravu prirodu svesti čini se neverovatno jednostavano, osim jedne stvari: da imamo znanje po kome možemo postaviti i uzor. Baš kao što voda ima oblik posude ukoliko je u nju sipamo, znanje koji su nam u detinjstvu drugi oblikovali, principi koje su nam plahovito usadili, osedanja, želje, nade, snove, brige i iskustva. Ponekad je ovaj oblik toliko jak da se čini da je svest koja je stečena vrlo mala i ograničena ovim vremenom prolaznosti. Ovo zapravo i nije problem jer samo znanje nije oštedeno, pa ga uvek možemo proširiti ponovo. Takva svest nije zadovoljena samo privremenim iskustvom, ali mogu da budu reflektovane na iskustvu ili objektu u svesti. Sama realnost je relativna i to je upravo ono što Masona vedeg znanja i razlikuje. Uz Gnozu koja ga vodi, bide mu sve relativno, pa i on sam i njegova svrha i postojanje. Jer, ljudi se uče razmišljanju modelima marioneta koji automatski potiskuju modniju podsvest, dajudi svesti mogudnost da kao slabijoj kariki u lancu višeg Sopstva, razmnoži svoj Ego, prihvati univerzalne poglede i principe koji su unapred opravdani, a time i dokaže svoju slabost. Korak Masona ne može biti pravilan iskorak ukoliko ne bude relativista, jer nam upravo Veliki Arhitekta daje mogudnost koju smo Inicijacijom doživeli, da ne osedamo umom, gledamo ne videdi otvorenih očiju, ved da dopustimo Svetlosti da kroz naše grudi prođe i Inicira nas vedim Znanjem kako bismo težili ka Velikom Delu. Motiv Iskre, Božanske Iskre je star i raširen, a taj motiv se prvenstveno povezuje sa mistikom poznog platonizma. Sama ideja unutrašnje Svetlosti predstavlja jednu od opštih ezoteričnih misli. Ona je prisutna u jeretičkim pokretima srednjeg veka, kao i u radikalnim protestantskim dominacijama, zatim i kao nasleđe kulture perioda o kom smo pisali. Iskra u nama ima nekoliko različitih pojmova, a ipak predstavlja isti značaj. Često se Iskrom naziva ljudska misao. Jung-Štiling je ljudski duh nazvao Božanskom Iskrom. Ekartshauzen opisuje dušu i srce čovekovom Iskrom, slikom Božijom, kraljevstvo nebesko izgubljeno padom. Na osnovu Lopuhina i posle pada u čoveku ostaje ta Iskra božanskog Svetla, duha Božijeg koji je carevao do pada. Kod Masona u Srednjem veku, božanska Iskra se poistovedivala sa inteligencijom. U jednom ruskom Masonskom časopisu ranije je zapisano: čovek je mračan, ali u njemu je Iskra povezana sa izvorom života, Velikim Bidem. Zatim, Turgenjev u jednom pismu naznačava: biser o kojem govori Beme je čisto božanstvo koje je Adam uživao pre pada, Iskra božanstvene ljubavi i mudrosti u čoveku. Na taj način u velikoj meri govori i Red zlatnog ružinog krsta u svojim alhemijsko orijentisanim učenjima koje takođe govori da čovek sadrži Iskru Univerzalnog Duha koji je padom postao zarobljen u materiji. Ta slika Iskre, božanske, sa jedne strane poistovedene sa ljudskim razumom, inteligencijom i dubljim principom, a sa druge strane božanskom misli, govori da je čovek svojim višim Delom, božanske prirode. Na osnovu toga možemo dodi do jedne ključne ideje za Iluminate tog doba, ali i za zapadnu ezoteričnu tradiciju uopšte: duša je božanskog porekla, emanirana, jednaka Velikom Arhitekti Univerzuma. Sve napisano se podudara sa zapažanjima učenika okultizma u književnosti, da se u Iluminatskom miljeu Platon srede na svakom koraku, prvenstveno zbog preegzistencije duše i androginije. Neoplatonističke doktrine nam daju širok spektar zapanjujude analogije sa ovim Iluminizmom. Veoma je važno napomenuti i ideju “propasti prethodnih svetova” koja se tumači na različite načine, a koji po shvatanju definišu i nastajanje svega. U Kabali takva formulacija nije protivrečna kao što izgleda jer su ideje postojale u ranijim vremenima kroz prirodnonaučne teorije, a isto tako i u ezoteričnim krugovima. Epoha Srednjeg veka i kasnog Srednjeg veka ne prenosi stav o nepomirljivosti nauke i ezoternog, interesovanje za prirodne nauke je u velikoj meri bilo zastupljeno kod teozofa i posmatrali su ih kao komplementarne svojim duhovnim spekulacijama. Antički izvori daju poseban naglasak na ideju o uništenju sveta i njene različite percepcije. Određeni Masonski katihizisi držali su se učenja da de zemlja biti uništena novim potopom. Zatim, u drugom Masonskom sistemu se učilo o periodičnim uništenjima zemlje vatrom, na svakih 700 godina. Po jednoj Masonskoj legendi svet de dva puta biti uništen, prvi put vodom, što se odnosi na biblijski potop koji se ved dogodio i drugi put vatrom. Neki Masonski autori su pominjali svetove pre našeg. Važno je naglasiti da je šira predstava kosmičkih propasti prisutna u Iluminatskim učenjima. Za autore Sen-Martena, kao i Martinesa, Univerzum, ili jasnije definisati, prvobitni haos od kojeg je svet stvoren, sastoji se od ostataka prethodnog, u velikoj meri boljeg Univerzuma. Sam pojam “Haosa” je veoma mnogo zastupljen kao pojam definisanja svega u mnogim ezoteričnim Bratstvima koji pored Martinista, proučavaju na temeljit način i iluminatska Bratstva, Rozenkrojcere i druge. Želimo da ovim putem naglasimo jedno posebno ezoterično strujanje koje ima veliki uticaj za razvoj spiritualnog Bida u nama i naziva se mesmerizam. Ukoliko se spomene mesmerizam, malo de njih znati o čemu se radi i lako de stedi utisak o nadrilekarstvu koje se unapred i bez argumenata oštro osuđuje. Masmerizam ili jasnije napisano magnetizam, u ranijem je dobu bio veoma cenjen. Spisak onih koji su poštovali ovaj pravac je impozantan i odnosi se na sledede osobe: Šlajermaher, Vilhelm fon Humbolt, Žan Pol, Ahim fon Arnim, Šiler, Fihte, Igo, Mise, Dima, Šatobrijan, Stendal, Konstan, Gotje, Šopenhauer, Dikens, Karlajl, Tekeri, Tenison, Bulver-Liton, Robert Brauning, Odojevski. Za Šopenhauera magnetizam predstavlja "najznačajnije otkride ikada učinjeno", Šeling ga koristi za svoj sistem. Motivi su se razlikovali, od težnje da se izleči neka bolest do potrage za filozofskim istraživanjima. Magnetizam, sam po sebi, imao je mnogo varijacija. Nekada pomodan, posebno zastupljen u osamnaestovekovnim salonima, a nakon toga i odbačen od savremene medicine u različitim okultnim krugovima mesmerizam je dobio svoju autentičnu interpretaciju. Od prvobitnog medicinskog aspekta postaje sve više spiritualizovan i povezan sa tadašnjim teozofskim idejama. Nakon zvanične osude Mesmera krajem osamnaestog veka interesovanje za mesmerizmom je utihnulo, ali nakon 1820. godine dolazi do oživljavanja ideje, naročito u Francuskoj Masoneriji, ali sada potpuno u okultnom vidu i u vezi sa teozofskim, rozenkrojcerskim, svedenborgijanskim učenjima. Period oko 1830. godine pa do ranog drugog Carstva, doživljava vrhunac interesovanja u Francuskoj. Po mesmerizmu, sve što nas okružuje, postoji u nama i iznad nas jeste povezano. Uticaj među bidima uspostavlja se putem univerzalnog magnetnog fluida. Dok medicina to definiše kao pokušaj orijentacije da ljudsko telo postane medicinski aspekt sagledavanja, okultne reinterpretacije ukazuju na uticaj i povezivanja sa starim idejama opšte simpatije, analogije i Erosa. Magnetizam je povezan i nastoji da ublaži Ego i individualizam. Ovakvo usmerenje služi buđenju čovekovog astralnog duha koji služi višem svetlosnom duhu u čoveku čime se javnja mogudnost razvijanja dara za vidovnjaštvom. Na osnovu Jung-Štiling, magnetski postupci su dovodili do vizionarstva i transa što je posebno bilo zastupljeno u nemačkom romantizmu. Vrhovnog magnetizera predstavlja Veliki Arhitekta Univerzuma, a u magnetskom transu mu se duša približava. Magnetizmom čovek može osloboditi dušu na taj način da može dovesti sebe u kontakt sa duhovnim svetom. O onome što je prethodno napisano u ovom Radu vezano za magnetizam, uglavnom se odnosilo na dušu, Iskru, Magiju.. Taj magnetizam dolazi od samog Velikog Arhitekte. Magnetizam predstavlja harmoniju povezanosti duše sa višim Sopstvom. Na medicinskom nivou cilj predstavlja uspostavljanje zdravlja, na višem nivou regeneraciju prirode i čoveka (Postojalo je tajno društvo pod nazivom “Red Harmonije” koje je koristilo muziku kao praktično lečenje). Međutim, iz navedenog, može se zaključiti da iza svega stoji drevna pitagorejska predstava o muzici sfera. Interesantnu povezanost možemo zapaziti u pretpostavkama da se odnos Anđela i Duše uspostavlja magnetnim dodirom. Treba obratiti pažnju na napisana dela Njegoša u kom se magnetizam često dovodi u vezu sa prikrivenim, a opet jasnim ezoteričnim shvatanjima i pristupom. Slobodno zidarstvo je u vezi sa Njegošem posmatrano prvenstveno biografski. Uglavnom je pažnja usmeravana na Njegoševe veze sa Masonima: učitelj francuskog jezika Žom, Garibaldijev sekretar Del Ongaro, Tomazeo, ruski Slobodni zidari sa kojima se dopisivao, tršdanski kontakti i pre svega Milutinovid. Ukoliko se ograničimo samo na specifične Masonske simbole i učenja, sličnost između njih i Njegoševog speva možemo pronadi u prikazu Velikog Neimara, simbolici Sunca, u odnosu Svetla i tame. Njegošev Bog za sebe kaže da je Satanu popeo “iz ništa”, u literaturi je prihvadeno da je u spevu Bog neko ko samo uobličava materiju, dok tamni haos pretvara u Svetlo i red. Pored platonskih i gnostičkih paralela, poimanje Boga kao demijurga, nalazimo u Slobodnom zidarstvu u predstavi Velikog Graditelja Univerzuma. Možemo redi da “usmerenja” Masonerije imaju različite pristupe sa istim ciljem. Taj cilj odnosi se na tendenciju Masona da usavrši sebe u Kraljevskoj Umetnosti i shvati kroz samospoznaju svoju svrhu. U odnosu na energiju koju osedamo, opredeljujemo se za put koji demo slediti na stazi Svetlosti. Jedan od takvih puteva jeste put Memphis-Misraim koji sledimo sa težnjom da kroz svoj odraz upoznamo najvrednije u nama, naše više Bide. Ukoliko neko ima priliku da bude u Kairskom muzeju, iako smo svesni činjenice da se ne nalazi na tom mestu esencija egipatske mistike, primetide da ljudi koji uđu u prostorije muzeja, pod uticajem velike energije, usmere posebnu pažnju, postanu tiši i iskažu poštovanje, pa čak i oni za koje je evidentno da i nisu svesni sebe, a ni mesta na kom se nalaze i same svetinje koje su oko njih. Kako bismo pokušali da objasnimo važnost “usmerenja” u Masoneriji koje smo pomenuli, treba da se osvrnemo na sam fenomen Magije, one koja Iskru u nama podiže na viši nivo. Nju je nemogude definisati jer je ona sama po sebi nešto vitalno i duhovno. Kao sve tako, ne može se Magija posmatrati naučno istraživačkim načinom, ved isključivo zbog svoje posebnosti, osedajem. Kako se sve materijalno može veoma lako definisati, upravo je nedefinisanost Magije impozantan osedaj ukoliko se posmatra kroz život, smrt ili ljubav. Ona predstavlja Veliku nauku, duh svega i čini baš onu sferu u kojoj se susredu svi naši doživljaji, umetnost, nauka, svrha života. Iskra o kojoj smo pisali čini Magiju, poistovedujudi ono najbolje u nama što nas čini Masonima, dostojnima da iz sredine našeg Sopstva sija kao najsjajnija Svetlost. Od kada je nastalo čovečanstvo, ta Iskra koju nosimo u nama, kod pojedinih ljudi razvijene spiritualnosti, naprobuđenijih u Gnozi, žele da se ujedine i podčine kako bi stvorili duhovnu silu i pomagali, svima kojima je potrebno. Postoji mišljenje da su upravo Bogovi ili superiorna bida, došli ka prvim ljudima i predala im tu Iskru, a samim tim i mogudnost da je upotrebe kroz umetnost, pa i nauku, da oblikuju kulturne i istorijske korene, omogude sponu sa nepoznatim i nevidljivim. Drevne spise nam govore o periodu pre mnogo miliona godina, kada je Magija došla među ljude. Ljudi su bili Inicirani i Adepti te Magije, samim tim su i dobijali sposobnost razumevanja i upoznavanja sa svim, dobili su mogudnost otvaranja vrata Prirode. Na taj način je čovek otpočeo proces samospoznaje uz vede poštovanje sebe shvatajudi da nas telo ne čini živima, ved Iskra, Magija, duša. Shvatanje da Univerzum ne predstavlja nepoznat fenomen, ved veliko živo bide, a da postoji fizičko i metafizičko jedinstvo Univerzuma, dela koje je izvan nas i mikrokosmosa koji smo mi sami. Poznato je da je svet od svog nastanka nekoliko puta promenio položaj u odnosu na ravan ekliptike, a samim tim se i temperatura nekoliko puta menjala što se i danas događa. Tajna doktrina ukazuje nam na kontinente od kojih imamo samo sedanja na poslednje fragmente, poput atlantidskog kontinenta. Posredstvom Platonovih zapisa, koji je rekao da je primio to znanje od Egipdana, znamo za postojanje poslednjeg ostatka mističnog kontinenta, koji je on nazvao Posejdonijom. Taj kontinent se spominje sa datumima u kojima se nalazi velika simbolika i snažna pretpostavka, kako od istorijskih naroda Amerike, tako i onih u Evropi, Aziji i Africi. Zatim, u indijskim knjigama se pojavljuje pod imenom Lanka što znači Veliki Otok. Kaže se da je u trenutku nestanka tog kontinenta ili za vreme njegovog nestajanja, pre nego što je Posejdonija potonula, prošlo hiljade godina konvulzije za vreme kojih je otok bio uništen, misterija i ta esencijalna Magija koja ujedinjuje Volju i ceremonijalnu magiju koja se pretvara u harmoniju putem opozicija, bili su preneseni u drevni Egipat. Međutim, on tada nije ima to ime jer je reč “Egipat” potekla iz grčke reči koja znači “tajno mesto”, “mesto misterija”. Pretpostavlja se da se Egipat zvao Kem što znači spaljena, crna zemlja. Postoje određena mišljenja da je to zbog toga što je Sunce palilo zemlju, dok drugi smatraju da je zbog tamnog blata reke Nil. Ezoterični anali kažu da Egipat potiče od pre nekih šezdeset hiljada godina sa inicijacijskim grupama koje su se nalazile na jugu, na mestu gde se nalaze Luxor, Teba, Abydos i drugi gradovi na delu blizu Nubije.Na severu su postojali otoci na kom su bile podignute Piramide i Sfinga. U knjigama piše da se u unutrašnjosti Velike Piramide nalaze spisi koji sadrže Keopsove hijeroglife što bi na taj način, odredilo mnogo noviji datum. Ono što u knjigama ne može da se nađe jeste na kom se mestu nalaze ti spisi. Ne mogu se nikakvi spisi nadi ni na jednom kamenom delu Piramide, ved na spoljnim tačkama gipsa kamenih blokova otvora, onoga što se u današnje vreme naziva Kranjevom odajom. U tom slučaju, spisi mogu biti i starijeg datuma, Takođe, postoji mišljenje da ne označava Keopsa, ved Kem. Protumačilo se na taj način kao da označava Keopsa od putovanja Heroda i drugih Grka, Manetona, koji su nam ostavili spise onoga što mi danas poznajemo kao kraljevske dinastije i faraone. Drevna Magija, drevno celokupno znanje sa svim svojim tajnama, prolazilo je mnoge puteve kako bi nam ukazalo na samo nešto relativno što znamo u vezi drevnog Egipta. Iskra ili Magija predstavlja skup tajnih znanja zapisanih u nama, koje obuhvataju jednako metafiziku kao i znanje o prethodnim inkarnacijama, ali i našu težnju za povezanosti sa višim Bidem. Ukoliko posmatramo prikaz jedne božanske trijade koja je postojala u Egiptu, a odnose se na Ozirisa, Izidu i Horusa, možemo primetiti određene ritualne boje upotrebljene u njihovom prikazu jer je Izida morala biti na crvenoj ploči, Oziris na plavoj što je predstavljalo posmrtno stanje, a Horus na zlatnoj poput Sunca. Svakako, u Egiptu nikada nije bilo, nije sada i nede biti ništa slučajno, svaka boja ima simboliku i svako tumačenje tajne koju skriva. Upotrebljavati Magiju znači upravljati Voljom i ne samo vlastitom, ved i Voljom drugih, što nam kao za zadatak daje kao vedu odgovornost. Sve je relativno dok idemo putem samospoznaje. U sebi treba da uvek nosimo dve sile Prirode, onu koja privlači i onu koja odbija. Jedino na taj način možemo da prihvatimo balans Prirode i spustimo svoj Ego kako bi Iskri u nama dopustili da zasija poput zlatne Svetlosti Horusovog sunca i učini nas dostojnima toga što smo Masoni, jer želimo da razumemo.
Br.  M. K. M. 

NEFERTITINA SENKA 

Tema mog novog Rada se, prosto, nekako sama nametnula, jer smo ovih dana svedoci neverovatnih arheoloških otkrića, ili će to tek možda biti, u Egiptu. Čini se da je ova godina na izmaku po tom pitanju bila posebna, jer su senzacije gotovo smenjivale jedna drugu. Naime, tim egipatskih stručnjaka, u saradnji sa nekoliko inostranih istraživača je u blizini ''slomljene'' piramide u Havari, na nekih 100. km, južno od Kaira otkrio podzemne lavirinte, tačnije, iste one koje je u svojim delima opisivao Herodot. Naravno, svemu tome se dodaje da su lavirinti građeni u nekoliko nivoa. Senzacionalno, ali mi moramo dalje. Međutim, lavinu događaja je pokrenuo jedan skandalozan slučaj, kada su prilikom ''čišćenja'' Tutankamonove maske, ''neoprezni'' čistači polomili njegovu ''bradu.'' Uplašeni onim što su uradili, pokušali su da je zalepe, ali su učinilo još veću štetu. Sve se nekako smirilo i ovih dana je maska ''uredno'' vraćena na svoje mesto u Kairski Muzej, potpuno restaurirana. Potom su iz Kairskog Ureda za Antikvitete saopštili da su grobnice Tutmozisa III i Tutmozisa IV ponovo otvorene za javnost, nakon višemesečnih ''restauracija'' daleko od očiju javnosti. Bilo je tu još sličnih, manje ili više, veoma važnih otkrića ili vesti iz sveta arheologije, poput otkrića grobnice u Sakari, koja pripada negovateljici Tutankamona, po imenu Maja. Ali, među svim ''senzacijama'' nijedna nije podigla toliko prašine koliko tvrdnja, ''poznatog'' arheologa Rivsa, da se grobnica ''izgubljene'' kraljice Nefertiti nalazi iza jednog od zidova u Tutankamonovoj grobnici. Vau, svaka čast, čovek je sigurno diplomirao sa desetkom. Samo još da ne tvrdi da su Atlantiđani u njoj sakrili ''izgubljenu'' biblioteku. Mada, neće, jedan je ''uspavani'' prorok Kejsi. Javnost je zanemela, i sve se nekako čini da famozna Nefertiti izlazi iz svoje ''senke'', u kojoj je obitavala ovolike milenijume. Najavljivali su se datumi ''otvaranja'', tačnije, moraće macolama da razbiju zidove u Tutankamonovoj grobnici, pa će je onda svečano ''otvoriti.'' Još nekoliko fanatika nije na odmet dodati na listu onih koji traže ''artefakte'', ili neka bar budu iskreni šta to zapravo traže. I naravno, javnost to uvek ''proguta'', sa začinima koje dodaju medijske kuće i novinari. Tako je bilo i tog 16. februara, pre 93. godine, kada su Lord Karnarvon i Hauard Karter ''otkrili'' Tutankamonovu grobnicu. Meni i dalje nije jasno kako nešto može biti ''otkriveno'' kada to nešto postoji ko zna koliko. No, dobro, to je tako. I nakon toliko proteklih godina, sada se neko ''setio'', ako ne možemo da ''pronađemo'' mumiju Nefertiti, mora biti ''negde''. Negde mora biti, kad ono, po Rivsu, ni manje ni više nego iza tajnog zida, skrivena u tami, čeka vekove da je pronađu. Čini se, da neko Tutankamonu ne da mira, iznova i iznova, zaboravljajući šta se desilo onim nesretnicima koji su iz pohlepe, zbog zlata, narušili njegov mir. Te 1922. godine, ali i naredne, Alister Krouli je Karnarvonu i Karteru slao tuce pisama sa upozorenjem da ne otkopavaju Tutankamonovu grobnicu, jer će ih sve zadesiti zla kob. Avaj, ko još veruje u ''prokletstva'', staroegipatsku magiju, duhove koji štite određena mesta i ljude, i uradili su ono što su naumili. Desilo im se ono što se desilo. Danas to čini neko drugi, na svoju sopstvenu štetu. Ako su egipatski sveštenici ostavili izvesna zaveštanja, kako se govorilo, i pisalo, za čitavu večnost, koja se ni po koju cenu nisu smela uznemiravati, dirati, ili uzeti, onda bi to trebalo i poštovati. Nije sve za svakoga, to je okultni zakon, a oni koji ga prekrše, biće surovo kažnjeni, od sila koje ne dovoljno poznaju. Od svih gluposti koje se mogu čuti, i čine ne logičnim, jeste pretpostavka da se grob žene nalazi u Dolini Kraljeva. Ako nisu zaboravili, postoji i Dolina Kraljica, pa kako je moguće da jedna kraljica bude sahranjena u nekorpoli koja je izričito namenjena faraonima, vezirima, arhitektama i dvorskim dostojanstvenicima. Uzrok ''zabune'', namerne ili ne, nastao je kada su neki od istraživača izneli uverenje kako je Nefertiti zapravo bila Smenkare, ličnost za koju je kasnije utvrđeno da je bila Akenatenov brat. Mada pre bih rekao da je on bio Tutankamonov brat, koji je jako ličio na njega. Hauard Karter je to otkrio, kada je uporedio lica sa zlatnih sarkofaga koji su se nalazili jedan u drugom. To potvrđuju i dva ''čuvara'' grobnice, kipovi od ebanovine, u prirodnoj veličini sa štapovima, za koje se pretpostavlja da predstavljaju faraonov Ka i Ba. Međutim pronađena je i mumija Smenkarea, danas njegova grobnica nosi broj KV 55, za koju se sumnjalo da je ženskog pola, i da je to moguće Nefertiti. Nakon svih analiza je utvrđen pol, i radi se o muškarcu koji je preminuo svojim ranim dvadesetim. Bilo je još nekih pokušaja da se nekoj od pronađenih mumija, ženskog pola, pripiše karakter neke od poznatih dvorskih dama starog Egipata. To je pokušala zaista dokazani arheolog Dr. Džoan Flečer, koja je sa timom tadašnjeg direktora Giza Nekorpole, i proslavljenim egiptologom Dr. Zahi Havasom, ''otkrila'', nepoznatu grobnicu u Dolini Kraljica. Na prečac, istrčala je pred novinare i saopštila da su pronašli mumiju žene-faraona, famozne Hatšepsut. Ubrzo je ućutkana i bukvalno izbačena iz Egipta. Dr. Zahi je sve to demantovo, tvrdeći da je Doktorka Flečer postupila neprofesionalno, lažući i obmanjujući javnost. Ali, u svemu postoji i zrnce istine. Naime, Dr. Zahi Havas je bio student Kejsijeve Fondacije, koja ga je poslala u Egipat kao njihov zastupnik i arheolog. Ubrzo se proslavio, i dobio ''zasluženo'' mesto Direktora svih arheoloških iskopina, uključujući Giza Plato. Zahija je naravno postavilo Bratstvo, kako bi manipulisao javnošću, skrivajući ''istinu'' od profanih i radoznalih. Svaka mu čast, majstorski je igrao, jer je to bio njegov ''karmički'' zadatak, jer je u jednom od svojih prošlih inkarnacija bio jedan od sveštenika koji je učestvovao u gradnji piramida. Timovi su noću tajno kopali, pod njegovom zaštitom. Mnogi će reći, to nije pošteno. A šta je pošteno? Nije sve za svačije oči. Nakon političkog prevrata u Egiptu, bio je uhapšen za navodno krijumčarenje artefakata, ali je ubrzo, nakon intervencije ''prijatelja'' pušten i oslobođen svih optužbi. Danas ima svoju agenciju koja vodi ljude na lokalitete širom Egipata. Divio sam se tom čoveku i bratu, jer je mnogo učinio za nauku, arheologiju i egiptologiju. Ako je iko znao i zna, gde je Nefertiti sahranjena to je on. Ako je uopšte pronađena. Samo, ne znam šta toliko ''golica'' navodne istraživače u Tutankamonovoj grobnici. Možda nije sama Nefertiti već nešto drugo. E, sada ulazimo na teren spekulacija, teorija, fantazmagorija. No, i to je sastavni deo istraživačkog rada. Već sam s početka pomenuo da su čistači polomili Tutankamonovu bradu. Hm, a šta ako je ''nešto'' bilo u bradi? Druga stvar, Rivs ističe kako je i sama zlatna maska Tutankamona prvobitno pravljena za Nefertiti jer zaboga ima probušene uši. I faraoni su voleli da nose minđuše, moji zaboravni arheolozi. E, ako već žele istinu, maska je prvobitno pravljena za Akenatena, pa je potom prepravljena za Tutankamona, zbog njegove prerane smrti. Čini mi se da oni zapravo traže jedan davno zaboravljeni artefakt-talisman, koji možda neko već i pronašao, pre njih. U nekom od ranijih radova sam izneo mišljenje da se u Muzejima širom sveta uglavnom nalaze kopije artefakata i umetnina. Ko zna gde su originali smešteni i pohranjeni i sa kojim razlogom. Oko Egipata, i u Egiptu se na polju, ne samo arheologije, stalno nešto dešava. Iz više razloga. Jedan od njih je Magija. Predmeti, artefatki Starog Doba su veoma važni i savremenim Magovima, koji se bave Ezoterijom Starog Doba. Izvesni predmeti u sebi nose jake energije, moći, koje su neophodne za ozbiljniji Ritualni Rad, tako da u ovom slučaju, možemo pretpostaviti da su ''istraživači'' nešto načuli, ili imaju informaciju da bi se to ''nešto'' još uvek moglo nalaziti u Tutankamonovoj grobnici. Mada, opet, čisto sumnjam, odavno je to neko već sklonio, na vreme. Verovatno će to biti dobro organizovana predstava za medije, kako to već danas biva, ali je veliko pitanje, i ako bude neke mumije, da li je to Nefertiti. Lagaće, kako su to već naučili da rade, a Nefetiti će i dalje ostati u senci. Želeo bih u nastavku da Vam malo više približim istorijsku Nefetiti, onaku, kakva je zaista bila. Neću Vas zamarati nepotrebnim podacima, godinama, kada je i to veliko pitanje. Prosto, mnogi istraživači su napravili nepovratnu štetu i haos pogrešnim prevođenjem hijeroglifa i tekstova. Jednog od njih sam u ranijim radovima već pominjao, Volis Badž. Ono što jeste tačno, da je Nefertiti živela za vreme Osamnaeste Dinastije, u Amarna porodici, kojom sam se bavio u svojim knjigama. Eto, opet, ta ista porodica mi zaokuplja pažnju i interesovanje. Kako i ne bi, osećam je kao svoju. Tačnije, ona će uvek biti moja, gde god se i kada ja inkarnirao. Kao što sam to pomenu u svojoj prvoj knjizi ''Meridijan Bogova'', moje ozbiljnije interesovanje za Egipat je počelo onog trenutka kada sam na televiziji odgledao emisiju koja je za temu imala ''otkriće Tutankamonove grobnice.'' Tada sam po ''prvi put'' čuo za neka od imena iz pomenute Amarana porodice. Nešto se u meni pokrenulo, nekakva energija, što mi nije dalo mira, noć i dan. Počeli su čudni snovi, prikazanja, neki čudni šapati na jeziku koji ne poznajem. Noću bih sanjao da neko stoji pored mog kreveta, neka bića u šarenim odorama, sa štapovima. Čuvari, koji me prate iz života u život. Ono najčudnije jeste da su u mom komšiluku živeli neki studenti iz Kenije, tačnije dva crnca i crnkinja. Svakog dana bih stajao pored kapije i čekao da prođu govoreći ''Tu-nana, Tu-nana'', i niko nije znao šta to znači, a oni bi zauzvrat meni uvek kupili neki slatkiš, pomazili me po tada bujnoj kosi, govoreći mom pokojnom ocu: ''Tvoje malo ima kosu kao lav, i pogled pantera.'' Ta ljubav prema ''crnom'' čoveku ostala je do danas. Masai su narod koji je poreklom od Kuftija, originalnih starih egipćana i njihovih ''Bogova.'' Totem im je bik, koji je u starog Egiptu bio telo Ptaha, Ozirisa, ali i simbol plodnost i sunca. Vratimo se temi. U već pomenutoj emisiji, nezaobilazno je bilo reči i o Nefertiti. Njen lik činio mi se poznatim, ljubav je ispunila moje srce, a njena lepota mi je oduzela dah. I danas, širom Egipata, se prodaju razni predmeti, papirusi i slično, sa likovima Tutankamona i Nefetiti. Zašto? Ona mu nije bila majka, već po-majka, koja je preuzela brigu i staranje, a opet njih dvoje idu u paru. Slična im je bila i sudbina, tragična, život kratak, obeležen sukobima, nerazumevanjem i brisanjem iz istorije. Međutim, bogovi su ih voleli i vole, danas svi znaju za njih dvoje, lica koja su postala promoteri staroegipatske istorije i kulture. Opet, neki arheolozi su istakli kako su manje više bili ne bitne istorijske ličnosti, naročito Tutanamon. A zašto onda toliko kontraverzi oko tog istorijskog lika, interesovanja, ponovnih istraživanja? Kopaju, kopaju...a sve je ''gore'' zapisano, a ne dole, samo gube vreme i obmanjuju javnost. Dakle, Nefertiti spada u jednu od najpoznatijih ženskih figura ljudske istorije. Žena velike moći i autoriteta je imala ogroman uticaj na svoga supruga faraona Akenatena, pa se slobodno može reći da je vukla političke poteze iz senke. Svi su je se bojali, od vezira, do sveštenika. Bila je vešt politički igrač, sklona intrigama, političkim ubistvima i zaverama. Bila su to teška vremena, veoma burna, koja su potresla Egipat u svim nomama. Stoga, ne čudi što su Amonovi sveštenici uz podršku generala Horemheba izbrisali sve reljefe sa njenim imenom i statuama, uključujući one od Tutankamona i Akenatena. Koristila se i magija, sve je bilo dozvoljeno, što je na kraju rezultiralo gašenjem loze koja je svoje poreklo vukla od velikog faraona Tutmozisa III. Sukob je začeo još faraon Tutmozis IV, oživljavanjem kulta Atona, koji potiče još iz Starog carstva. Na kult Atona su uticala i Izraelska plemena, sa kojima se egipatski dvor orodio, posebno dolaskom Abrahama i Sare, da bi se nastavilo sa Isakom i Jakovom. Mnogi autori, poput Ahmeda Osmana i Lorensa Gardnera su sugerisali da su zapravo drevni Patrijarsi Izraela bili faraoni, a na njihove radove sam se i sam pozivao pišući knjige. Kult Atona je potom došao do izražaja za vreme vladavine faraona Amenhotepa III, koga neke ezoterične struje smatraju istorijskim kraljem Solomonom. Sveštenici Amona su bili besni, jer im je na taj način bila uskraćena politička ali i religiozna moć. Sve je kulminiralo dolaskom na presto Amenhotepa IV, ili Akenatena, koji je promenio svoje ime, i prestonicu iz Uaseta, Tebe, preselio u Aketaten, danas Tel-el Amarnu. Nefertiti je držala stranu svoga supruga, jer je i sama poticala iz mešovitog braka, svoga oca vezira Aja, koji je poreklom bio Izraelac. Mnogi Akenatena smatraju istorijskim Mojsijem, a njegovu suprugu Nefertiti, Mojsijevom sestrom Mirjam. U to vreme nije bilo neuobičajeno da brat i sestra postanu postanu muž i žena, jer su faraoni svoj presto upravo dobijali preko žena. Akenaten je sa drugom ženom Kijom dobio naslednika Tutankamona. Kija ubrzo nestaje iz istorije, netragom. U nedavno ''otkrivenoj'' grobnici Tutankamonove negovateljice Maje, nalazi se reljef sa scenom Kijinog porođaja, na kojoj ona umire. Međutim, veruje se da je Nefertiti nasilno uklonila suparnicu, i preuzela starateljstvo nad Tutankamonom. Ova neobična priča podseća na Biblijsku legendu o Abrahamu, Sari i Agari, u kojoj Agara sa svojim sinom Išmaelom biva proterana iz Izraelskog tabora. Takvo ponašanje nije bilo neuobičajeno za Nefertiti, jer svako od nas ima svoju ''senku'', poput crno-belog Masonskog poda, koji simbolizuje, za nas u Memfis-Mizraimu, važnu simboliku Horusa i njegove senke, Seta. Njeno originalno ime je bilo Nefer-neferuaten, što znači ''lepota lepote Atona'', dok Nefertiti u prevodu znači ''lepotica koja je došla.'' Neki alternativni istraživači u njenom imenu vide skriveno ime Biblijske kraljice Šibe, koja je došla iz Etiopije. I zaista, njena lepota je bila nešto veoma upadljivo, kao da se u njoj izmešala gracioznost egipćanki i ona tako istaknuta prefinjenost izraelki. Međutim, uprkos tome, umala je biti veoma surova, pa se s dvorjanima ophodila ružno, despotski. Ali, ni to nije bilo nuobičajeno, jer su su se i egipatski ''bogovi'' tako ponašali, bez imalo milosti i empatije prema svojim podanicima. Njeno levo oko na čuvenoj bisti upravo sugeriše kakva je zaista bila Nefertiti. Bez emocija, hladna, osvetoljubiva i pohotna. Varala je Akenatena, naročito sa zapovednikom Međaj garde, Horemhebom. Zato je prema deci bila veoma brižna, što je i prikazano na mnogim reljefima, naročito u stenama iznad Aketatena. Tu, u novoj prestonici podizala je svoje ćerke i svog mladog usvojenog sina Tutankamona. Tutankamon nije nešto posebno voleo Aketaten, čeznuo je za Tebom, za Karnakom u kome je bio vaspitavan od sveštenika. Sanjao je o Memfisu u kome je i rođen, o lovu, o palati svoga dede Amenhotepa III, zvanoj Malkata. U njoj je voleo da se igra sa mladuncima lavova, i drugim životinjama, jer je Amehnotep u njoj napravio maleni zoo-vrt. Sa balkona je često posmatrao hram u blizini Malkate, koji se nalazio iza ''Memnonovih kolosa'', ogromnih statua Amenhotepa III. Danas postoje samo maleni ostaci tog veličanstvenog hrama. Nefertiti je podsticala ljubav između svoje ćerke Ankesenamon i Tutankamona, jer bi se na taj način produžila loza, i osigurao presto. Političko-religiozna kriza se produbljivala, i sveštenici Amona su uspeli da na svoju stranu zadobiju generale Horemheba, Ramzesa I, i Setija I. Vezir Aj, Tutankamonov ujak, se dvoumio, čekao je rasplet događaja. Nakon što je Akenaten zatvorio sve hramove posvećene Amonu, i drugim bogovima, sudbina porodice je bila zapečaćena. To je bio vrhunac, i sveštenici iz Tebe su odlučili da se osvete. Malo je poznato da je veliki faraon Amenhotep III, još uvek bio živ, dok se političko-religiozna kriza produbljivala. On i njegov sin Akenaten su bili ko-regenti. Teško je oboleo, jer je imao problema sa zubima, koji su trulili, i izazivali gnojne rane od kojih je imao nepodnošljive bolove. Jednom je došao da vidi novi grad svoga sina Akenatena, da bi se nakon toga povukao u svoju palatu Malkata, i tu preminuo. Uz Akenatena je bila njegova majka Tija, joj jedna od moćnih žena starog Egipata. I čini se, da je Akenaten upravo zahvaljujući njoj vukao neke, možda pogrešne političke poteze. Stajao je između dve jake žene, svoje majke i supruge, što je egipatsko carstvo dovelo na ivicu opstanka. Obe su ga ''trovale'' svojim bolesnim ambicijama, podelivši porodicu na dva klana, tako, da niko nikon više nije verovao. Naizgled, čudne i iznenadne smrti pojedinih dvorjana, posledica su trovanja, tačnije, političkih atentata. Svima su ruke bile krvave, i niko u tom trenutku nije bio potpuno nevin. Sam Akenaten se surovo obračunavao sa svojim neistomišljenicima, proterujući i sakateći sveštenike. Istoričari su priču o njemu i njegovom liku, donekle i ulepšali, sa romantičnim dodacima, ali, nije bilo baš tako. Narod je patio, resursi carstva su bili gotovo na ivici, zbog troškova prilikom gradnje novog grada. Seme pobune su dodatno posejali Amonovi sveštenici, govoreći narodu da je to posledica gneva bogova, zbog Akenatenove jeresi. Daleko od očiju javnosti, Amarna porodica je nastavila da živi ''normalnim'' životom, ako se to tako može reći. Grad je bio okružen zidovima, sa prelepim parkovima, fontanama i jezerima, a u samom srcu grada je stajao glavni hram posvećen Atonu, sunčevom disku. U njemu je Akenaten svakoga dana, sa svojim sveštenicima i podanicima slavio svoga boga, izvodeći rituale i litanije. Akenaten je uživao zaštitu Atonovih sveštenika, kojima su pripadali i članovi porodice, naročito visoki sveštenik Pa-nehesi. On će odigrati ključnu ulogu, u drami koja se bližili svom vrhuncu. Amonovi sveštenici su uspeli u svojim paklenim planovima, pokrenuvši ogromnu vojnu silu ka Amarni, koju su predvodili generali Horemheb, Seti I, i Ramzes I. Vesti su brzo stigle u Amarnu, i vezir Aj predlaže Akenatenu da abdicira i za svog naslednika proglasi mladog Tutankamona. Na taj način će uspeti da sačuva lozu, ali i svoj život. Akenaten pristaje, i sa svojim pristalicama beži na Sinaj, gde će ostati dugo vremena, pre nego se političko-religiozna situacija ne promeni, i duhovi umire. Ali, pitaćete se, šta se desilo sa Nefertiti? U međuvremenu su sveštenici u Tebi postavili novog vladara, Smenkarea, koji, međutim, nije dugo vladao, jer je ubrzo i on preminuo, opet, pod čudnim okolnostima. Zbog toga je i među istoričarima došlo do zabune, jer su mislili da je nakon svrgavanja Akenatena, Nefertiti uzela novo ime. Zapravo je reč o dve potpuno različiti osobe. Čudno je to, da je Akenaten otišao ostavivši svog maloletnog sina Tutankamona, potpuno nezaštićenog, u političkoj klimi koja mu nije išla na ruku, gde nije mogao da veruje nikom, pa ni svom ujaku Aju. Jedinu zaštitu koju je imao je bila, ona magijska. Tačnije, postojala je sveštenica Freja, koja je živela u hramu boginje Pašt, okružena mačkama. Tutankamon je jedino njoj verovao, i tražio savete. Onog trenutka kada je nije poslušao, sudbinu mu je bila zapečaćena. Kada su vojnici i sveštenici Amona stigli u Amarnu, zatekli su skoro pust grad, osim, malenog tamnoputog dečaka. Bili su željni osvete, ali ih je u tome sprečio Aj, i stavio Tutankamona pod svoju zaštitu. Nefetiti se ''izvukla'', ali ne zadugo. Na Sinaju, preciznije, na vrhu Serabit-el kadem, u Hatorinom hramu, ona i njen suprug su pronašli privremeno boravište. Bila je očajna, zbog gubitka kraljevstva i svega onog što su uživali u njemu. Sada, ona ponosna i gorda kraljica je morala da se potuca po planinama, daleko od luksuza i privilegija. Nefertiti umire, ali ne od bolesti, već od sopstvene ruke, ispivši otrov. Čast joj je bila iznad svega. Ono lepo lice je izgubilo boju, dok se njena duša pripremala za susret sa 42-dvojicom sudija. Akenaten je bio srkhan, jer ne samo da je izgubio tron, već i ženu, koja mu je bila oslonac i podrška. Činilo mu se da je sve izgubio. Ali, ostao je tračak nade. U međuvremenu, Tutankamon je proglašen za novog faraona, i krunisan u Tebi. Godine su prolazile, dečak je stasavao u ratnika, koji je vešto baratao lukom i strelom, provodeći dane u lovu. Na jednom od njih je povredio nogu, što mu je otežavalo kretanje, pa se oslanjao na štap. Neprijatelj nikada ne spava. Amonovi sveštenici nisu zaboravili ono što im je učino Tutankamonov otac, želeći da mu se osvete preko njegovog sina. Mrzeli su Tutanamona, jer je nastavio da obožava Atona, kao i njegov otac, ali, dozvolivši i slobodno ispoljavanje religioznog osećanja svojim sugrađanima i sveštenicima. Amonovim sveštenicima je vratio hramove, imanja i privilegije koje im je njegov otac oduzeo. To nije bilo dovoljno, jer su postali ''crni'' praktikujući crnu magiju. Time su želeli da oslabe mladog kralja, da mu potčine volju, kako bi ''prešao'' na njihovu stranu. Zaboravili su da je atak na faraona, atak na sunce, na izvor života. U Tebu su stigle vesti, Akenaten je na Sinaju, i još uvek živ. Tutankamon odlučuje da krene put Sinaja, u ekumensku misiju, u pokušaju da pomiri porodicu, koju je podelila religiozna netrpeljivost i fanatizam. Stigavši na Sinaj, na mesto gde se danas nalazi manastir Sv. Katarine, ugovoren je sastanak. Tu je ponovo susreo oca, zagrlivši ga posle toliko vremena. Plakao je, tužan zbog okolnosti u kojima su se obojica našli. Počeli su pregovori, ali, bezuspešno. I jedna i druga strana je u Tutankamonu videla jeretika, koga je trebalo eleminisati. Tutankamon je molio oca da se vrati, da postanu ko-vladari, ali avaj. U nastupu besa sveštenik Pa-nehesi udara Tutankamona štapom u glavu, dok su mu drugi sveštenici u tome pomagali. Vukli su ga, udarali, krv je šikljala. Na kraju su ga obesili o drvo, i gledali iskeženih lica kako predaje svoj duh Asaru, sa kojim se sjedinio. Aj je bio besan, naredivši strašnu odmazdu za ubistvo svoga nećaka. Uzeo je Tutankamonovo telo i odneo u Tebu, i nakon balsamovanja sahranio u svojoj grobnici. Sve je bilo završeno. Da li je? Nakon tri milenijuma, duhovi Amarma porodice su ponovo probuđeni. Izbrisan iz istorije, Tutankamona je ipak istorija ''vaskrsla'', a njegovo lice je postalo poznato širom sveta. Njegove tužne oči su bile svedoci jednog vremena, jedne kratke drame, ali i doba kada su kraljevi bili kraljevi, a bogovi bogovi. Mumije Nefertiti i Akenatena su još uvek u senci, negde, spavaju svojim večnim snom. Arheolozi, poput Rivsa traže na pogrešnom mestu. Ako i nađu neku ''mumiju'' to može biti samo jedna ličnost, Tutmozis. Još jedan član Amarna porodice, koji je bio sveštenik u Tebi, kratko živeo, i koga više niko nije pominjao. Da li je to istorijski Tot-mosao? Vreme će pokazati. Čini se da istraživačima statua Nefertiti namiguje, i zagonetno se osmehuje, poput Mona Lize. Ona to svakako jeste bila, Mona Liza svog doba, tajnovita, strastvena, moćna, nalik Babalon. Iz senke, neprimetno, svojim okom, ona posmatra i čeka, nekog novog Hauarda Kartera.  
Br. B. T.     

STAZA EGIPATSKE GNOZE

Kada sam pri drugoj poseti Egiptu ušao u Tutankamonovu grobnicu setio sam se trenutka kada sam na televiziji prvi put ugledao njegovu zlatnu masku, i oči, koje gledaju u ''nešto'' vanvremensko i vanprostorno. Bio sam ''iniciran'' Magijom drevnog Egipta, i oči u oči sa Tutankamonom sam pokušavao i pokušavam da odgonetnem ''Tajnu Bogova'', koji su u davnoj prošlosti hodali zemljom Kuftija. Do sada je o Egiptu napisano pregršt kvalitetnih i studioznih radova, kako domaćih, tako i stranih autora, koji su donekle podigli ''Izidin Veo''. Međutim, ''Tajna Bogova'' se vešto skriva, i duboko sam ubeđen da arheolozi kopaju uzalud, i na pogrešnom ''mestu'', jer se ona ne nalazi ''dole'', na zemlji, već ''gore'', na nebu ukrašenom zvezdama. Kufti su svoju zemlju podelili na ''Gornji'' i ''Donji'' Khemt, i često se misli, a istoričari to uporno ponavljaju, da se ova podela odnosi na sever i jug. Ti ''zaključci'' i naučne dogme, nastale su i izvedene pogrešnim prevodima steroegipatskih tekstova, kao što je to učinio Volis Badž. Na taj način su, po mom mišljenju, u potpunosti pobrkali staroegipatske dinastije, vladare i događaje, čime su naneli nepovratnu štetu. Drugo, na proizvoljan način su odredili datume rođenja i smrti faraona, kao i razdoblja njihove vladavine. Još nešto, da li mogu u potpunosti biti sigurni da se sve to baš tako dogodilo?! Možda je s početka postojao samo jedan faraon. Gde su tela faraona prvih dinastija? Kao da su se skokom, odnosno čuvenim iskorakom ‘’teleportovali’’ negde, možda u neku drugu dimenziju. Kao što ni Stari, tako ni Novi zavet nisu pisani za običan, profani svet, već se isključivo odnose na Istoriju određenih plemenitih porodica Sumera, Egipta i drevnog Izraela, a čije poreklo seže u daleku prošlost, koje nije isključivo i samo ‘’zemaljsko’’. Pozivaju se na Maneta, Herodota, Strabona, Pitagoru, na ljude koji su stotine i hiljade godina udaljeni od početne, ‘’nulte dinastije’’. To što su im staroegipatski sveštenici poslednjih dinastija nešto šapnuli na uho, pod znakom je velikog pitanja. Kao što ni danas nije sve za svakoga, tako je bilo oduvek. Manipulacije tzv. ‘’Kraljem Škorpiona’’ su samo jedna u nizu obmana. Tu je i čuveni Kamen iz Šabake, pa Narmerova Stela. A šta ako se zvao Aneđib? I ko zna kako su se ti ‘’ljudi’’ zaista zvali, imena često jesu titule. Sumnjivi su i artefakti koji su izloženi po Muzejima širom sveta, a o njihovoj autentičnosti ne vredi raspravljati. Da li je Mona-lizin osmeh prirodan? Takav je slučaj i sa Kairskim Muzejem, prosto, kada dodirnete neki od predmeta, osetite da on nema energiju, da u Vama ne izaziva, niti budi neku emociju. Sve je tako hladno i sterilno. Nisam siguran da su Lord Karnarvon i Hauard Karter ‘’prvi’’ otkrili Tutankamonovu grobnicu 1922. godine. Nije svako zlato zaista ‘’zlato’’. Međutim, ništa se doveka ne može kriti, za sve postoji vreme. I ja bih lično voleo da saznam neke meni važne ‘’tajne’’ Univerzuma i života. To je već stvar Karme ili Volje Velikog Neimara. Ali, ne možemo se ni ljutiti na izvesnu ‘’tajnovitost’’, ili one koji znaju, jer kad tad će svakom srce biti izmereno u Holu Maat, ako lažu snosiće Karmičke ‘’kazne’’. Po istom principu, ako se ljudima serviraju laži, onda i lažove ‘’neko’’ laže. Ima li kraja obmanama i samoobmanama? Postoji ‘’crno’’ ali postoji i ‘’belo’’, i kao da naša kolektiva sudbina zavisi od ishoda šahovske partije Asmodeja i Isusa. Možda se ‘’Tajna’’ krije u ‘’Magli’’ ili je ‘’Magla’’ zna? Iz nje dopire lavež šakala-Anpua koji čuva sve Božije Misterije. Neko će jedno reći ‘’Šah Mat’’, i biće to kraj igre, ili novi početak, na nekom drugom mestu, ili planeti. Mišljenja sam da istorija nije ono što su nas ubedili da jeste. Pominju se ‘’Zlatna Doba’’, ove ili one ‘’Juge’’, itd, što je sve pod Velikim znakom pitanja. Zar se Masoni ne bave Istinom i samo Istinom? Ili su i oni postali suviše moralno degradirani, duhovno sterilni i intelektualno zakržljali?! Nije svaka ruka koja je vodila brata/sestru na njegova/njena putovanja bila iskrena i dobronamerna. Zar su interes i biznis kombinacije nadvladale bratsku/sestrinsku ljubav? Gde je ona požrtvovanost da se za brata/sestru da i život. Ali i to će se promeniti, Voljom Velikog Neimara, Duša Masonerije će se obnoviti . Ranije sam verovao u Boga, sada, više ne, bar ne na taj način. Kada me pitaju to pitanje, slobodno odgovaram: ‘’ne verujem, sada ga poznajem’’. Nisu li Kabalisti Boga zvali ‘’Bore’’? Što znači dođi i vidi. Bog je iskustvo, kao i život. Dakle, svi su nam drevni spisi, mudraci i proroci sugerisali da smo Bogovi, deca zvezda koju grli njihova mati Nuit. Svaki čovek i žena su zvezda. Od tačke, preko linije do površine, ili svega, mi se penjemo, spiralno, gore, ka svom istinskom domu. ‘’Zlatno doba’’ je uvek bilo, biće i jeste u nama. Ne moramo se čak ni moliti, meditirati, praktikovati ovu ili onu spiritulanu disciplinu, uvek ćemo biti jedno sa Univerzalnim Duhom. Uvek ćemo postojati. Sveštenici grme o skorom dolasku Apokalipse, Novi Svetski poredak će porobiti ljude, satana će postati vladar sveta i još gomila straho-gluposti, koje potiču iz ograničenog uma, a pre svega straha, koji hrani kolektivnu svest. Čemu strah, čemu Tifonski devijantni ego, čemu Apofis sopstvenog neznanja i spiritualne uspavanosti. Pominju se i razni elijeni, jesu li ili nisu među nama? Pogledajte lica faraona ili lice sfinge, pogledajte piramide, šta vam oni govore? Graditelji piramida nigde nisu otišli! Ruska Akademija Nuke otvoreno priča o ‘’Ufo’’ iskustvima njihovih astronauta, kao i da se fenomenom zvedanih ‘’prijatelja’’ bavi veoma ozbiljno. ‘’Verovali’’ ili ne, i to je nebitno, svako korača svojom stazom, i u jednoj tački se staze svih nas ukrštaju. Svi koračamo i stazama i bogazama na putu Samospoznaje, prekoračujemo Ambise, boreći se protiv sopstvenih ‘’demona’’, poput Raa koji harpunom probada Seta u obličju nilskog konja. Poput ‘’riđeg’’ mačka koji zmiji trga glavu. Oduvek su postojali i postoje ‘’Čuvari Tajne’’, kao i ''Čuvari Egipatske Gnoze'', živi Hramovi Inicijacije, koji se u skladu sa Voljom Velikog Arhitekte Svih Svetova povremeno inkarniraju, kako bi ''u dan'' izneli neko novo saznanje i osvestili čovečanstvo. Zvali se oni Akhui, Šem sveštenici, Klan Pantera, Veliko Belo Bratstvo, Red Ormusa, Obred Memfis-Mizraim itd. uvek će čuvati i prenositi drevne Misterije Khemta. Njihova ''sećanja'' postižu se spiritualnim praksama, poput regreso-terapije ili astralne projekcije. To su prastare Šamaske tehnike koje su koristile generacije staroegipatskih posvećenika ali i drugih civilizacija i naroda, poput Maja, Asteka, Inka ili Indiosa Amazonije. Ovakva iskustva ne naizlaze na odobravanje Akademske zajednice, ali i ne moraju jer, setimo se, svako novo znanje u istoriji ljudske civilizacije je u početku bilo svetogrđe. Kako im objasniti viziju ‘’crnih barki’’?!! Bez slobode mišljenja nema progresa, nema evolucije svesti, i niko nema pravo da je usporava zarad ličnih egoističnih ciljeva. U tom procesu naravno postoje i ''fanatici'', koji pak sa druge strane odbacuju naučne ''dokaze'' i ubedljive ''neoborive'' činjenice, da ''nešto'' može biti drugačije od onoga što smo sami sebe, ili su nas drugi ubedili da jeste. Takav je slučaj na polju Egiptologije, gde sa jedne strane imamo isključive Egiptologe, a sa druge nezavisne istraživače i poklonike ''alternativne'' istorije. Kako god, Istina je jedna, Kosmička Kategorija, koja se spoznaje postepeno, individulanim procesom osvešćenja, kroz konstantnu promenu i spremnost da se prevaziđu sopstvena ograničenja. Tada se ‘’Oko-Irt’’ samo otvara, ili to čine Bogovi, voljom Velikog Neimara. Zbog toga je i sistem napredovanja u Masoneriji ''stepenovan'', u kome je svaki stepen etapa razvoja, osvešćenja, penjući se lestvicom Mudrosti, kako bi se novostečeno znanje živelo i primenjivalo na svakodnevni život, pre nego ''zaslužimo'' u skladu sa Voljom Velikog Neimara, da zakoračimo u novu sferu ili dimenziju našeg Bića. Spiritualni rad zahteva odricanje, ne ''odricanje'' i ‘’poništenje’’ Jogina ili Zilota, već odbacivanje suvišnog, poput ''klesanja kamena'', svakodnevno praktikujući introspekciju, kako bi imali ''pravu'' a ne lažnu sliku o sebi. Nismo li na prijemu u Masonski Red, okrenuli se i pogledali u ogledalo, shvativši da smo sami sebi najveći neprijatelji?! Ogledalo nikada ne laže! To je težak, mukotrpan rad, poput ''rudara'' koji iz dubine zemlje vade korisne rude i minerale. Teško je iz sebe ''izvući'' ono najbolje, jer naiđu časovi ''tame'' kada nas savladaju iskušenja, kada nas naša senka ili Set toliko ''pritisne'' da ne možemo disati. Ali, Horus-Svetlost kad tad uspe da pobedi ''kušača'', i naša duša-Raova Barka nastavlja da mirno plovi, noseći Sunce-esenciju našeg Bića, sve dok ponovo ne naiđe novi ispit savesti, i tako poput Ouroborosa koje sebi grize rep, iskustva se smenjuju, i jednoga dana smo ''pobednici'' a drugog ''gubitnici''. Ono najvažnije, ne krivimo druge jer smo sami posejali seme, i ubiremo plodove, dobrih ili loših dela, i samo, ispravnim mišljenjem, ispravnim postupcima i iskrenim osećanjima možemo sebe ''otključati''. Ključ-Ankh je dar Bogova, i dobijaju ga samo ''dostojni'', oni koji su se moralno, intelektualno i duhovno ''izdigli'' do Bogova. Mada, ‘’kapija’’ se otključava sa druge strane! Setimo se Isusovih reči: ‘’budite savršeni kao što je vaš otac na nebu’’. On jeste, a mi?! Teško, počevši od sebe, daleko sam od toga, i pitanje je da li ćemo svi mi to ikada biti. Najvažnije je biti na putu, pa dokle se stigne, i ima li kraja putu, koji je možda beskrajan?! Stalno se nešto ‘’grčimo’’ poput Sobeka na leđima majke Tauvert. Grč nas parališe, blokira, usporava, i čini se da je nekakav virus zavladao planetom. Uzdasi na sve strane, poput udovice Izide za Ozirisom, patnja, bol, smrt, očaj, beznađe, besmisao, neki bi rekli ‘’metaludilo’’. Nije li to vapaj Hrista na krstu, ‘’Oče zašto si me ostavio?’’ Ili to beše Sunce koje se pomračilo?! Ne osećamo li se svi ponekad tako? A zašto moram ovo ili ono, neću da ustajem rano, neću da idem na posao koji me smara, nemam slobodu, propuštam meni važne stvari, želim devojku crne kose a ne plavušu itd. Kao da smo izgubili Volju-Atuma, nema Anubisa da nam otvori put, pokaže pravac, haos, nestale su prave vrednosti, sve se naizgled vratilo u ništavilo Nuna. A gde je zlatno jaje Velike Gakuše? Gde je Lejdi Ga-ga? Kako da uspostavim Red iz Haosa? Vidiš kako Harpokrat mudro ćuti, ćuti i ti, osluškuj, budi smiren i smeran. Tišinu jedino remeti zujanje Kefre, samostvorenog, koji Rečju pokreće arhitektonski plan u postojanje. Mudrost se stiče kontemplacijom Tehutija, stojeći neki put i na jednoj nozi, na ivici Ambisa, dok Nil-Hapi mirno teče pokraj nas, duboko zamišljeni nad sopstvenom sudbinom i sudbinom sveta. Kažu: ‘’sova je mudra’’. Naravno, Izida najbolje vidi po mraku. Ja sam od malih nogu praktikovao ‘’povlačenja’’, i ta osama od nekoliko sati u toku dana mi je uvek prijala. To su časovi sreće, u kojima sam sam sa sobom, jer tada blizu mene nema ‘’vampira’’ koji crpe energiju i leče svoje komplekse. Volim da se družim, ali sam daleko od toga da se jednog dana grlimo, a sutra svađamo, doza poštovanja i sa jedne i druge strane mora postojati, kao i distanca, kulturno, lepo, ali me ne ugrožavaj, jer u suprotnom ja odoh. Svako sledi svoj put. Čemu bratsko/sestrinsko grljenje ako nema iskrenosti? Nema vezivanja, uvek naiđu neki drugi ljudi, energija se obnovi, telo osveži, mistri razbistre. Tada smo otvoreni za nova iskustva, druženja, zaljubljivanja, veze, brakove i posao. Veći deo svog ranog detinjstva sam proveo u rodnoj Toplici, gde sam od strane svoje bake svakoga dana slušao priče o našoj mitskoj istoriji, junacima, vilama, vampirima, alama, zmajevima i zmijskom caru. Baka je bila travarka, ili šamanka, žena jake volje, velikih moći i energije. Kad god bih bio bolestan vodila me je kod drugih baka po zanatu, da mi čitaju bajalice. Kada bih imao nemirne snove, slivali su mi stravu i davali trave sa kojima sam spavao pod jastukom. Naravno, mojim roditeljima o ovome nisam pričao. Kako se to kaže na trećem stepenu Masonerije, ‘’ćutao sam kao smrt’’. Upozoravala me, ‘’nikada ne ubij zmiju, jer to što misliš da ona jeste nije.’’ Kada grmi, to je borba ala i zmajeva, ne zviždi u kući, kada čuješ da te neko ‘’zove’’ to su anđeli, ne plaši se. Bilo je tu sijaset ‘’predavanja’’, kako se čitaju misli, priziva zaštita i tumače snovi. Baku nikada neću zaboraviti, pokoj joj duši. Tada nisam ni znao da ti tzv. paganski ili čak štaviše Hrišćanski Obredi imaju svoje korene u starijim Kultovima. Nije li obred ‘’krštenja’’, zapravo ritual Inicijacije, koji se praktikovao potpunim poranjanjem u vodu, čak do praga smrti? Takve radnje, pre ko zna koliko hiljada godina su izvodili staroegipatski sveštenici. Nije li Hrišćanski Hrist, ili Krist, staroegipatski Krest ili Karast? Oziris, koji je telo Raa u Amentiju. Tituala Mesija, se prevodi kao Miropomazani, a potiče od staroegipatskog Mus-hus ili Meseh, naziva za ulje od sala svetog krokodila Sobeka, kojim su se pomazivali faraoni na dan njihovog ustoličenja. Imamo dvanaest Apostola, i dvanaest znakova Zodijaka, ali i dvanaest bogova Egipta (uobičajeno se navodi devet, što je pogrešno), ili veliki Paut. I faraon se dvanaest puta morao preoblačiti kada je prolazio regijama Am-duata. Po Bibliji, Jovan krstiše Isusa. Nije li Anpu krstio Ozirisa vodom podzemne reke? Kada na kraju molitve kažemo ‘’Amin’’ ili ‘’Amen’’, da li smo svesni da potiče od staroegipatskog imena boga Amona. Spomenuti to nekom svešteniku, bila bi naravno ‘’jeres’’. Kada Marija Magdalena, susreće Isusa kraj groba, obučenog u ‘’baštovana’’, znamo li da se taj termin odnosi na Asar-un-nefera, onoga ko je samog sebe usavršio? Baštovanova bašta je plodna i zelena, kao što je i lice Ozirisovo ‘’zeleno’’, poput Zlata Filozofa. Otkud Hrišćanskim sveštenicima crne odore? Nisu li crne odore nosili poklonici Izidinog Kulta, ili originalna Nazarenska Crkva, Isusovog brata Jakova. Izidin plašt je ‘’plav’’, odnosno crn. Nije li to boja Mudrosti?! Nije li i sam Isus možda bio crn? Mleko Crne Madone je eliksir. Uvek mi je bilo intriganto zbog čega sv. Sava ima obrijano teme? A onda sam saznao da su faraoni i staroegipatski sveštenici brijali glave. Neki ‘’pametnjakovići’’ misle da su to činili da bi im bilo hladnije, ili kako bi se odbranili od vašiju. Takve budalaštine stavimo na stranu. Brijali su glave kao simbol svoje posvećenosti, ili kao izraz tuge za ubijenim Ozirisom. Obrijani krug na temenu je simbol Sunca. Post je takođe praksa preuzeta iz Starog zaveta, odnosno Izraelskih, Egipatskih i Vavilonskih sveštenika. Deset Zapovesti su adaptirane i preuzete iz Pert-em-hru, ili Knjige Izlaska u Dan, preciznije prerađen odgovor pravdanja 42-jici Sudija. Kandilo u crkvi je simbol Svetog Grala, ili staroegipatskog Gardala što stajaše među rogovima bika Apisa, koji je bio telo Ptaha-Ognja, ili vatre Geneze. Tako i putir sa pričesnim vinom i hlebom (kod Katolika Hostija), simbolizuju Duh u tvari. To je vaskrslo sunce čija je krv ‘’osveštano’’ vino. Ne potiče li ‘’hrišćanski’’ krst od staroegipatskog krsta Ankh, simbola univerzalnog života u svim stvarima?! Bogorodica koja doji svoga sina Isusa je preslikana boginja Izida sa malenim Horusom u naručju. To je duša u naručju Mudrosti, Srebrna Zvezda koja miluje Sunce. Drvo Života iz Edenskog vrta je drvo-stub Paladijum-Đed, koji ‘’bogovi’’ postaviše u centru Abtua-Abidosa, kultnog centra boga Ozirisa. Oziris je Drvo Života. Ime Mojsije potiče od staroegipatskog Mosau, sa značenjem dete. Tako imamo Tot-mosao, ili Totovog sina koji bejaše zaštitnik Izraelskih plemena, i mnoge bitke vodiše za njih. Bio sam u njegovoj grobnici. Ne potiče li i ime Marija iz Egipta? Stalno se u Novom zavetu pominju Marije, pa tako imamo Marija mati Isusova, Marija Magdalena, Marija Saloma, Marija Kleopa, itd. Meri ili Mari je na staroegipatskom značilo ‘’voljena’’ dok na starohebrejskom ono znači ‘’gorčina’’. Kod Esena je svaka žena plemenitog roda nosila titulu Mari. Nisu li tako Marija i Marta dve staroegipatske boginje Izida i Neftida, supruga i sestra boga Ozirisa. Samo ime Oziris, zapravo Asar, se u Novom zavetu, ali i u Starom zavetu, koristi kao Lazar, Eliezer, ili El-Asar, što na starohebrejskom znači Abrahamov sluga. Isus slavno, u Jerusalim ulazi na magarcu, dok ljudi ispred njega prostiru palmine grančice. Zašto magarac? Nije li on ovde simbol Ozirisa, dok je palmina grana simbol besmrtnosti. Tako i Masonska akacija nije akacija, već palma, koja takođe ima značenje lava, odnosno Kamena Mudrosti, ili simboličnog 3x3. Poput Hrista, Oziris tri dana počiva u grobu, pre nego vaskrsne. U Starom zavetu Mojsije nosi štap sa zmijom Nehuštan na njegovom vrhu, ili Vađet kobrom, a to beše štap faraona, simbol moći, autoriteta i sveštenika-Astronoma, koji su u Egiptu nosili titulu Veliki Astronom ili Kerb-heb. Patrijarsi Pravoslavne crkve nose slično žezlo, sa dve obmotane zmije. Nije li to Hermesova palica, ili Tehutijev štap?! Takođe, ‘’kamilavka’’ ili kapa pravoslavnih sveštenika podseća na pečurku, koje su drevni sveštenici koristili u spiritualne svrhe, kako bi upadali u ekstatična i hipnotična stanja. One podsećaju na krune faraona, koje nikada nisu pronađene u Egiptu. Postojalo je više vrsta ‘’kapa’’ ili ‘’kruna’’, a one su pak bile simbol Mudrosti, Reči ali i određenih sazvežđa, posebno Oriona. Setimo se crvene Frigijske ili Mitrine kape, simbola Alhemičara, Tubal-kainovih zanatlija. Ne podsećaju li Hrišćanski hramovi i crkve na Alhemičarski Atanor, gde je zvonik Alhemičarska peć, a zvono Filozofsko Jaje. Staroegipatsko ‘’jaje’’ se zvalo Knef, koje je s početka crno, pa potom zlatno. Mnogo je ‘’crvenih’’ jaja pronađeno u grobnicama Doline kraljeva, a simbolično su izražavali ideju vaskrsenja Duše koja je besmrtna. Stari egipćani su taj običaj praktikovali mnogo pre hrišćana. Piramide su drevni Atanori, a faraon i sveštenici Alhemičari, koji ulaziše u njih da prave i konzumiraju ‘’hranu bogova’’ ili Mfkat. Bile su i ostale ‘’mašine’’ koje su imale i obavile svoju namenu. Postoje i kineske, ali one će se koristiti u ‘’budućnosti’’. Kao zaštitu od zračenja su nosili ‘’maske’’ koje su podsećale na ‘’kacige’’. Maska dakle, nije bila samo deo posmrtnog dekora. Setimo se maske ‘’zlatnog’’ faraona Tutankamona i ‘’srebrnog’’ faraona Psusenesa. Možda su ih nosili još za života. Setimo se i lica-maske na Marsu! Možda je to nečiji grob? Kao što je Sfinga grob Ozirisa. Uz masku-kacigu ide i plašt-Palijum, ili Ogrtač, a dobijaju ga samo Sinovi Najvišeg, oni koji su sebe obukli u Svetlost. Njihov Bog je samo Jedan, zvao se on Ptah, Ra, Amon ili Atum. Ipak, najstariji od svih bejaše bog Bes. Staroegipatski naziv za Boga je bio Nuk-Pa-Nuk, sa značenjem ‘’Ja sam onaj koji jesam’’. Bio bog ‘’plav’’ ili ‘’crn’’, svejedno je. Egipatski Bogovi s početka bejahu antropomorfni, a tek kasnije dobijaju neke od životinjskih karakteristika, koji simbolizuju karakteristike ili atribute Boga. Životinje su uzete kako bi se sakrile određene Tajne od profanih. Svaki je muški ‘’bog’’ bio balansiran ženskom ‘’boginjom’’, u skladu sa Maat. Tako imamo Nuna-Naunet (primordijalna voda i nebo), Huh-Hauhet (ograničenje i ispunjenje), Kuk-Kauket (tama i svetlost) i Amun-Amaunet (skriveno i pojavno), nastavlja se sa Asar-Aset itd. Najsvetije ime Boga među Jevrejima jeste Jehova, koje su stari Egipćani zvali J-Ha-Ho. Na jednom hramu posvećenom Serapisu stoji ime Jao, odnosno Iao. Nije li Jevrejski Adonai staroegipatski Aton-Ton-vibracija, sunčev disk, bog koga obožavaše faraon Akenaten.Mnogi ga smatraju istorijskim Mojsijem, i sam sam pisao o tome u svojim knjigama. Neke podseća na sveštenika Salimskog Melhisedeka. Bog je Duh, koji manifestuje sebe kroz svu kreaciju. Zapravo nematerijalna esencija leži iza sve materijalne ‘’realnosti’’. Kada se ujedinimo sa Sopstvom mi postajemo Bog. To je naše istinsko ‘’Veliko Delo’’, naš cilj, sjedinjenje sa našim Genijem ili Svetim Anđelom Čuvarom. On nas je vodio na naša putovanja prilikom Inicijacije. Ali, kako to Bog postaje čovek? Bog je na početku stvorio sebe od Atoma-Atuma Života. On je već bio u tami, ništavilu Nuna, ali nije nam se ‘’objavio’’ dok se nije ispunilo vreme. Atum iz kojeg je stvoren čovek je došao iz svemira. Ono što je ‘’izašlo’’ iz svemira jeste ljudsko biće. Atomska eksplozija nije samo početak Boga, već i vremena. U tom Atomu-Atumu bejaše božanska inteligencija. 9,999 drugih Atuma je emaniralo iz inicijalnog Atuma. Bog je tako postao jedno, ili 1O,OOO Atuma. Tako je rođen prvi organizam koji je rodio sav život. On je evoluirao, i tokom procesa je bio biljka, životinja i konačno čovek. Ovaj čovek A.T.O.M. jeste velika manifestacija Božije Sile koja je postojala sama u materici svemira. On je uvek postojao kao Sila-Duh, ali da bi ispunio akt Kreacije, on je morao da stvori sebe fizički. Atom je od strane drevnih posvećenika prepoznat kao fizički početak Boga. Zbog svog oblika poredili su ga sa ‘’jajetom’’, tačnije ‘’zlatnim jajetom’’. Jaje je ‘’ključ’’ misterije porekla. Već sam pominjao da su postojala dva jajeta. Prvo ‘’Univerzalno jaje’’ jeste crna materica Svemira, u kojem je egzistirala primordijalna Božija Sila. Zlatno jaje je bilo prva vidljiva manifestacija Svetlosti. U jednom od drevnih staroegipatskih rituala govori se od dualnoj Sili, referenca koja se odnosi na pozitivnu/negativnu polarnost Primordijalne energije, protona i neutron Atoma. Okultna filzofija predstavlja jaje sa dva pola, pozitivan na vrhu i negativan na dnu. Kod Persijanaca se jaje predstavljalo obmotano zmijom, gde zmija predstavlja elektricitet ili Silu. Orfičke misterije su koristile identičan simbolizam, i kod njih je zmija bila simbol Kreativnog Duha, Božije Sile iz koje je izašlo jaje ili Atom. Kod starih Egipćana Večni Bog Knef je predstavljan kao zmija obmotana oko vodene urne. Zmija je ovde amblem Istinski prirode Božijeg Duha. Prvi čovek, u skoro svim religijama se nazivao Atom, ili veoma slično u zavisnosti od varijacija. Kod Egipćana je takođe Bog Otac Tvorac Atum bio prvi čovek. Atum tako znači: Samostvoreni, Sve i Ništa, Kombinacija Pozitivnog i Negativnog Principa, Sve itd. Korene Biblijskog Adama, slobodno možemo potražiti u staroegipatskom Atumu. Kao što je Adam bio prvi čovek stvoren po liku Božijem, tako je Atum bio prvi Bog stvoren po liku čoveka. Koren Atm je Tm (Tem/Tum), čiji je broj 6. i predstavlja završetak Božije kreacije. Atum je kompletan savršeni čovek. Iste atribute ima hebrejski Adam. Apstraktno božanstvo predstavljano je krugom, koji je kod starih Egipćana Knef, dok je kod Jevreja to simbol Ain Sofa. U skladu sa svim drevnim tradicijama, bog je bio u tom stanju pre početka. To je primordijalna eletrična sila ili kosmički elktricitet, i zato su uzeli krug kao geometrijski simbol za Sve. Potom je želja uzrokovala postojanje. Želja za samopostojanjem je izgradila sve. Želja je bila sve jača i jača, sve dok nije prouzrokovala eksploziju. Eksplozija je porozrokovala da se električna sila podeli na sićušne vatrene kulgle zvane kvark. Ovo stanje predstavljeno je krugom sa centralnom tačkom. Sve nam je ovo potanko dato u ritualu Prvog stepena. Tačka unutar kruga je kvark, geometrijska tačka koja nema dimenziju, izuzev mase. To su Nuit i Hadit. Hebreji su ovu centralnu tačku nazvali Kruna-Keter. Nakon ekspolozije i manifestacije kvarka, stiglo se do trećeg evoulutivnog stanja, simbolično predstavljenog krugom koji deli prava linija. Prava linija simbolizuje originalnog čoveka. Po Kabali, tri etape evolutivnog procesa nazvane su: Ain (Vakum-Čisti Duh), Ain Sof (Bezgranično) i Ain Sof Aur (Bezgranično Svetlo). U određenom trenutku Ain Sof se skocentisao na sopstveni centar produkujući tačku sa krugom. Primordijalna tačka je u Kabali predstavljena Hebrejskim slovom Jod, ili plamenom. Masonerija predstavlja Boga jednakostraničnim trouglom u kome je tačka, ili Jod. Tačka se takođe naziva Ehejeh ili ‘’Ja sam’’. Iz tačke je emaniralo devet svetlosnih ‘’globusa’’, tako čineći deset ‘’prstenova’’, odnosno deset Svetih Imena. Ovih deset imena su deset atributa Boga. To su i 1O,OOO atoma koji su temelj svog života, deset Sefirota Kabale i deset korena Drveta Života. Pitagora je predstavio ovih 1O,OOO atoma tetraktisom, jednakostraničnim trouglom koji ima 1O. malenih plamenova-kvarkova ili Jod-a. U Kabali je deset Sefirota poređano u formi Nebeskog Čoveka, nazvanog Adam (Atum) Kadmon. To je i čuveni znak Horusa, sa prekrštenim rukama na grudima, simbol savršenstva Prvobitnog čoveka. On je fizičko ‘’vozilo’’ kroz koje se Ain Sof manifestuje. Njegov broj je 6. S početka, sve je postalo kamen (mineral), kamen je postao biljka, biljka je postala životinja, životinja je postala čovek, a ovaj je čovek po Kabali, konačno postao Bog. Po sveštenicima Anua, sve je nastalo iz primordijalnih voda Nuna. U Nunu je egzistirao bog Knef, koji je ekvivalentan Hebrejskom Ain Sofu. Sa Nunom je koegzistirala i Maa, Božanska inteligencija. Iz voda Nuna se pojavilo svetsko jaje Atom. Po Knjizi Izlaska u Dan Atum je samostvoreni, ali se nazivao i Kemu-tef (onaj koji je sam sebi otac). Nije li Hrist simbolična slika Samo-Kreacije boga Atuma?! Biblijska priča o Postanju ima svoje korene u Kreativnom mitu starih Egipćana. Po staroegipatskom Solarnom mitu, prvi Bog u ljudskoj Formi nazvan je Ptah. Ptah je evoulirao iz jajeta, koji je kako smo videli Atom-Atum. U himni posvećenoj Ptah-Tanenu, on je stvorio čoveka i sav život. Ne samo da je stvorio čoveka već je stvorio samog sebe bez pomoći bilo kog bića. Kao prvi Bog u ljudskoj formi, on nema fizičko ili materijalno telo. Ptah je ekvivalentan Kavodu ili Jahveu, čoveku stvorenom šestog dana. Ptah je potom stvorio svog sina Atuma, koji je savršeni čovek. Ali, pitaćete se, kako to i otac i sin mogu biti prvi Bogovi u ljudskom obliku? Zbog toga što su oni jedan isti Bog. Atum-sin je Bog-Ptah u svom fizičkom obliku. On je Adam Postanja, materijalno telo Duha, Ptaha-Oca. Kasnije su egipatski teolozi zamenili Ptaha i Atuma sa Raom i Ozirisom.Ra je bio Bog-Duh, dok je Oziris bio Bog-materijalno telo. Materijalizacija Božijeg tela je u Egiptu predstavljena mumijom. Ra ili mumificirano telo Ozirisa, se zvalo ‘’Crni Bog’’. Nisu li staroegipatski sveštenici svakom iniciranom na uho šaptali: ‘’Zapamti, Ozris je crni Bog’’ ?! Nije li tako veo uklonjen: ‘’Vi ste Bog’’!!! Priroda Boga je otkrivena kroz Masonski simbolizam, gde je svrha Masonerije predstavljena Hramom-Ložom, ispunjenom Svetlima. To je čovek kao Bog. Majstor mason je kralj Solomon, Sol-om-on, ili Sin Čoveka-Boga. Taj čovek-Bog predstavljen je sa tri stuba Masonerije: Mudrost, Snaga i Lepota. Do Boga (Sanctum Sanctorium) vodi sedam stepenika. To su sedam čakri i sedam slova koji simbolizuju prirodu čoveka, dok je Reč Majstora masona Ime Boga. Uvek me je zanimalo šta je to ‘’između’’ onog crnog i belog na masonskom podu? Ako posmatramo Drvo Života trodimenzionalno, ta Svetlost, Esencija, Energija unutar, ili ‘’između’’ polarnosti jeste ‘’Bog’’, ili potencija, početna tačka kreacije, Atum. Nije li to Savršenstvo kome trebamo težiti?! Čovek može, i ima stvaralački potencijal u sebi, samo je tu sposobnost ‘’izgubio’’. To je ono što je u Masoneriji ‘’izgubljeno’’ Moć stvaranja. Tu dolazimo do odgovora na pitanje: ‘’Kako su sagradili piramide?’’ Pominju se ove ili one ‘’tehnike’’, laseri, antigravitacija, elijeni itd. Nismo li ovoj Mudrosti bili podučeni na Prvom stepenu! Ako je Sve stvoreno REČJU, kojoj je prethodila Misao, onda su i ‘’oni’’ koji su sagradili piramide imali REČ. Nije li i Hram kralja Solomona sagrađen bez alata? Nije se čula obrada kamena, pa kako to onda nas masone podučavaju, kroz simboličnu upotrebu radnih alata ‘’slobodnih zidara’’, da su Majstori masoni za to i to vreme ‘’teškim’’ radom podigli Hram? Dakle, Hram je ‘’podignut’’ na isti način kao i piramide. Na isti način kako je Sve stvoreno. A ova Legenda o Hramu? Osećaju li masoni da je potrebna promena?! Možda je Hram, s početka bio od kristala. Nisu li oni koji su gradili Hram bili osnivači naroda planete zemlje? I nije li Solomonova vojska jahala ‘’crne’’ konje? Još koliko puta će ponavljati Hiram, Hiram…a da li se ‘’čovek’’ tako zvao?! Gde je originalni Solomonov Hram. U instrukcijama govore da je u Jerusalimu. Onda su oni koji su pisali Stari zavet pogrešili, jer tamo lepo piše da je bio u Šilohu. Hram je Izraelski i Egipatski, otud crno-belo polje. Ni ti alati nisu alati, već ko zna kakve poruke oni kriju? Možda poruke ‘’treće vrste’’? Kad se ima znanje, može i nov mesec da se napravi. Mene to interesuje, a ne profanisanje Masonerije. Politika me ne zanima, a njome se itekako bave u Ložama, i to tako ume da dosadi. Zar ne? Gde je Duhovnost Masona, svaka čast izuzecima, i od njih čovek može učiti. Neki put me zaista sramota kada čujem loše komentare na račun masona i Masonerije. Ćutim, a ne osećam se dobro. Možda su obični ‘’profani’’ ljudi i u pravu za mnoge stvari?! Možemo u kolonama da sedimo hiljade godina, ali ako se ne promenimo, počev od sebe, onda sve ovo gubi svoj smisao. Naravno, Masonerija će postojati, po Legendi sve dok bude postojao i jedan mason na planeti zemlji. Ako i taj jedan ne bude dobar, onda, Jao, Jao, zar nije Bog rekao: ‘’doći ću u onaj dan kao medvedica kojoj uzeše mlade’’. Bojimo li se ‘’loše’’ Karme, bojimo li se sopstvenih dela, misli, svoje ‘’loše’’ senke? Kako da se ‘’opravdam’’ pred Okom Velkog Neimara. Sve mislim, spava, prevariću ga. Da, spava, ali kada se na svakih 7O. ‘’godina’’ otvori Vidi Baš Sve! Ako je to ‘’žensko’’ Oko, možda prođem na šarm? Uzalud, Hol Maat te čeka, dok se Amid halapljivo oblizuje na srce. Padam na kolena, Tehuti brate moj, pa zar moraš sve da zapišeš u svoj tefter. Ozirise brate, osmehni se, nemoj biti tako strog sudija. Anpu, brate moj, ne čujem lavež tvoj, zar si mi sve puteve zatvorio. Ranije si me ‘’zlatom’’ obasipao, a sada si me ‘’smrtnicima’’ prepustio. Sada neki stranci mojim blagom raspolažu. Pero Maat prevagni u moju ‘’korist’’. Brate moj, nasledniče, otvori mi usta, uši i oči, da se mogu sjediniti sa Ozirisom, da se mogu vinuti ka krilu svoje mati Nuit. Gore, zovu me zvezde, zovu me Bogovi Početka. Čujem riku Zlatnog Bika, vidim ‘’Centar’’ vidim Crno Sunce, vidim Mudrost, vidim Prima Materiu, osećam Reč koja vibrira. Vidim sve što sam bio, što jesam, što ću biti. Vidim ‘’crne barke’’ koje dođoše u zemlju Khemta. Čujem mjaukanje mačke Bast što se prostiraše pustinjom, pre nego Khnum oblikova čoveka. Gle, bogovi ne mogu hodati nego ih ‘’nose’’ neka čudna vozila. Niko ih ne sme pogledati, svi pred njima savijaju glave do zemlje, toliko su Moćni, u njima Reč živa je. Besmrtni su, i kada se približi vreme ‘’smrti’’ oni se obnove poput Benua, pa počnu iz početka. Jedu neku čudnu ‘’hranu’’, neki ‘’zlatni prah’’, od čega postaju snažniji, krepkiji i vitalniji. Kada žele da ‘’pričaju’’ sa Bogom, uzmu ‘’zlatni kovčeg’’, a on može lebdeti i stvarati munje. Retko spavaju, a najaktivniji su noću, naročito kada je mesec pun, pa ih ljudi nazvaše ‘’noćni radnici’’. I kad ‘’umru’’ sa njima polažu na stotinu Ušaptija, pomoćnika radnika i kojekavih potrepština. Nisu umrli, samo se prave, kao da spavaju, jer znali su da će na kraju Sve oživeti. Najviše vole da ‘’spavaju’’ u velikim sarkofazima. Unutar sarkofaga, kažu, neki tečni metal, koga zovu Sa, ih obnavlja, te svaka rana ili boljka isceli se i nestane. Pričaj mi još brate moj Hermese, želim još Tajni, želim Tajnu Besmrtnosti. Dragi Brate Moj, ta je Tajna u tebi, u tvom DNK, u tvom Kovčegu Zaveta, i kao ‘’crvena zmija’’ teče tvojim venama. Znaš, jedino Bogovi imaju ‘’plavu’’ krv. Seti se, Knef ima plavo lice. Ne postoje samo crvene i zelene jabuke, postoje i plave. Njih Bogovi najviše vole. A tek med, što je ukusan, kada ga pripreme vredne radilice koje poznaju Geometriju. A kako će faraon rastezati uže bez Sešat. Vidi Bogovi podeliše Khemt na 42. nome, nalik Sudijama, nalik Telu Velike Majke, koja je Svetlost, telo Istine. Pogledaj u prvog čoveka, zar ne sija kao dijamant, u njemu su i vatra i voda. Seti se, Hram si, ali ćeš ga jednom morati razoriti. Nije li Karast rekao: ‘’srušiću Hram, i podići ću ga za tri dana’’. Svi su smejali, nećeš valjda i ti? Znam, budalom će te nazvati, stidiš se. Ali, zar Luda nije uvek znala Sve?! Nego, vidi, eno tvojih bogova na rubu Nebeskog Nila. Kako im se samo crna koža presijava na užarenom Suncu. Znaš, i bogovi mogu biti ‘’kažnjeni’’, svi u Univerzumu treba da žive u skladu sa Jednim Zakonom. Nisu li tvoji Hermetičari znali da je sve Jedno?! Tog Jednog treba voleti, ne plašiti ga se, već iskreno voleti. Ne možeš na silu uzurpirati Božiju promisao, sve ima svoje vreme, kada, kako i zašto. Oni koji to ‘’crnim’’ načinim žele da izbegnu ili ubrzaju proces odsečeni su od Univerzuma. Sve vibrira Jednim Atonom, oseti ga, uskladi se, opusti se, pomiri se sam sa sobom, sa okolinom, sa Univerzumom. Budi hrabar, kao Međaj Garda koja štiti faraona. Od bogova si, zato budi ponosan, ne ohol, ne nosiš slučajno ‘’zlatne sandale’’. Tvoji Čuvari nose bele i isključivo samo bele. Upotrebi štap, pehar, mač, pentakl, i ono najvažnije Mudrost. Kada nju imaš i boginja Veret Hekau će te čuvati, i niko ti neće moći ništa, jer ćeš biti kao Jak Bik Memfisa, koji čvrsto stoji na leđima Geba. Budi fluidan, budi lagan, poput Šu i Tefnut, kada se boriš budi kao Sekhmet lavica, ne odstupaj kao Uraeus-Eđo Kraljevska Kobra Khemtija, već ubrizgaj svoj otrov u one koji nose ‘’crne’’ sandale. Veliki Duhovi-Šebtivi te štite, a boginja Selkis i njene škorpije su tvojim neprijateljima pripremile žaoke. Neghbet će te obgrliti svojim krilima. Visoko podigni svoje lice da te Bogovi mogu prepoznati. Onda ćeš proći ‘’između stubova’’, Kapija će se otvoriti, i tvoje putovanje će početi. Putovaćeš, iz dimenzije u dimenziju, do ‘’zlatne zemlje’’ izvan prostora i vremena. Nego, znaš li korake? Znaš li Lozinke? Znaš li Reči? Na svakoj će te ‘’stanici’’ čekati Čuvar Praga. Ako nisi dostojan i ne znaš, nećeš proći dalje. Zato, opaši kecelju, navuci rukavice i sedi u ‘’stav bogova’’, uzmi Ankh u ruke, sa pogledom na tvoju ‘’Zvezdu’’. Nikada ko je ne zaboavi. Posmatraj faraone, njihovo držanje, položaj ruku, pravu kičmu. Zar nisu dostojanstveni? Zar nisu ovladali svojom sudbinom? Gle, na čemu to sede? Na nekakvoj kocki? Ne podseća li te na Kamen Mudrosti? A šta je onaj drugi ‘’Kamen’’? Kroz Kapiju se prolazi potpuno Svestan! Moraš naučiti da upravljaš svojim ‘’brodom’’. Ima kapetana, ali ima i Navigatora. Ko upravlja Raovom Barkom? Znaš li? Ko ima telo zmije i glavu lava? Ne zaboravi da si Bog, da si Ra. Pozdravi ‘’Bedro’’ na severnom Nebu, jer kad njega budeš video nećeš umreti. Preuzećeš obličje krokodila Sobeka, jer to su tvoji upokojeni preci koji te čekaju, koji osnovaše prvi grad Khemtija Buto. Potom ćeš uzeti obličje sokola što na mirisnoj kosi Horusa putuje nebom i zemljom. I zasijaće tvoja zvezda. Gle, Beba te čeka, Ozirisov prvenac da se sjediniš sa njim. Dolaziš sa ostrva blistavog sjaja na ognjena polja. Date su ti obe ‘’sile’’, poput dveju kobri i dveju kruna. U potpunosti ćeš se regenerisati. Sa raznim stvarima ćeš se identifikovati, kroz razna stanja ćeš proći. Bobedićes sebe, zmiju Apepa, tvoj devijantni ego. Bićeš novo Sunce, koga pozdravljaju pavijani. Tvoja Ba će proći kroz noć, da bi izašla u Dan. Putniče prevalio si veliki put, shvataš li da si trenutno na proputovanju kroz Galaksiju Mlečni Put. Ostavi trag, ispuni svoju sudbinu, prevaziđi iskušenja i pobedi sebe. Sav si od zvezdane tvari, od Svetlosti, od kostiju i mesa Bogova. Koračaj smerno svojom Stazom i mudro odmeri svaki svoj korak.  
Br. B. T. 

Powered by WebExpress